Author: minx

dušo…

He admired my
melancholy madness
and said it was
graceful
and beautiful.
But it was neither
of those things.
I was a hurricane
at the centre
of a
collapsing,
burning
building;
and I wasn’t someone
to be admired at all.

 

 

oprosti mi što ne znam kako da te volim… oprosti mi što te ne trebam onako kako ti mene trebaš.

Ja sam ruševina, a u takvima žive samo duhovi. Ti si puno više od duha. A ja puno manje od onoga što ti vidiš u meni…

…

Uvijek sam ja ona prava u pogresno vrijeme, stvorena za pravu situaciju na pogresnom mjestu. Ja sam tu da ti otkrijem novi svijet, pa da nestanem. Nikad me niko ne zadrzi i ja nemam nikoga koga mogu zvati svojim. Prokleto blagoslovljena, to sam ja.

 

Hopala

Danas smo sjedili na klupi. Moj Mr. P. i ja. On je bio u ulozi prijatelja, a ne psihoterapeuta. Baljezgao je o nekim trenucima iz srednje… on je uvijek bio glavni frajer. Nije stvar u tome sto je zgodan ili prelijep, vec u njegovom smislu  za humor. Njemu su se oduvijek smijali i najveci mrgudi (citaj ja).

Pricao je o nekoj zenskoj koju je pojebao na ekskurziji u cetvrtom. Bio je mortus pijan i to je ujedno i jedini razlog zasto je spavao s njom. 

Naravno, kad se vratio, docekali su ga nadimci i podrugljivi pogledi… pricao je o tome kako ga je ipak brinulo to iako se ponasao kao da ga ne brine.

Svima je rekao da zenska ima dobre sise i da je nije stigao gledati u lice od njih. Tipicno za njega.

Taj put se izvukao. I vise nikad nije pio.

Meni je alkohol oduvijek bio glupa stvar. Trava, na drugoj strani, je bila nesto sto me privlacilo.

I tako… dok sam danas sjedila kraj P. uzivajuci u jednom od nasih momenata sutnje, sjetila sam se kako sam s jednim drugom  u to vrijeme dok je P. bio na toj ekskurziji sjedila na vrhu jedne zgrade. Ta zgrada je bila jako visoka i gledala je direktno u prozore skole njegove cure. Pricali smo o njenim navikama i on se zalio kako bi volio da je ona u nekim stvarima nalik na mene. Nakon doze zaraznog smijeha, nastala je tisina, slicna onoj koju sam danas dijelila sa P.

Ja sam pogledala prema svojim nogama koje su visile s ruba zgrade i bile jako daleko od tla. Nagnula sam se gotovo previse. Nisam se zeljela ubiti. Ali sam zeljela skociti dole. Zbog pada. Na trenutak mi se to ucinilo nevjerovatno privlacnim.

Htjela sam taj fiks…

Ludjacki, neko bi pomislio…

Poslije sam shvatila pod kojim pritiskom sam bila u to vrijeme. Zeljela sam napraviti nesto sto ce me osloboditi.

Danas dok sam o tome razmisljala naumpala mi je trava. Ona mi se cini privlacnom bas kao onaj pad onomad.

P. kaze da je i on vazda trazio nacine da se oslobodi. On je dosta slican meni. Samo emotivno zreliji i nije povrijedjivan na nacine na koje sam ja bivala povrijedjivana.

Ko zna… mozda napravimo nesto sto nikad nismo do sada… mozda dozvolimo sebi taj pad.

Skitanja

Uporna zvonjava telefona. Ja se okrecem na drugu stranu i ignorisem je. Prelazim rukom preko plahte i shvatim da to nije moja plahta… shvatim da nisam u svom krevetu. Sekundu nakon toga sam pokusavala dohvatiti telefon sa poda. Javljam se.

– Gdje si?? – glas Mr. P.-a, mog psihoterapeuta i najboljeg prijatelja.

– U krevetu… k vragu, koliko je sati? Zakasnit cu. – govorim trazeci sat po zidovima hotelske sobe.

– Zasto mi nisi javila da si otisla u Zagreb? – ignorise pitanja, sto znaci da je ljut.

– Long story, dosla sam zbog posla.

– Uvijek biras zadatke tog smokljana umjesto mene. Zaboravila si da smo veceras trebali ici na Tarikovu izlozbu. – Fuck. Kako sam to mogla zaboraviti…

– Ou… ovaj…

– Pricat cemo kad se vratis. – spusta slusalicu bez pozdrava.

 

Eto tako mi je poceo petak.

Prije nego ispricam kako je zavrsio, da kazem kako sam uopce dosla do Zg.

Dakle, u srijedu me nazvao Direktor (od sad D.) . Oko osam navecer. Rekao je da mu je iskrslo nesto bitno i da ga trebam zamijeniti u petak u Zg. Rekao je i da ce mi poslati vozaca u cetvrtak navecer, tako da prespavam tamo i da ne dodjem na konferenciju izgledajuci kao zombi. Hahah, ovo je kao trebala biti kompenzacija za to sto mi opet otima vikend. Znaci, nije prvi put da se ovo desava. Nisam se trudila ni da pitam sta je to tako bitno da ne moze raditi vlastiti posao.

Vozac je dosao u dogovoreno vrijeme. Ja sam ga cekala pred pekarom ispod moje zgrade. Pravi sok je nastao kad je on izasao iz auta. Gledao me ravno u oci i rekao:

– Potrudi se da ovaj put ne poderes suknju.

Gledala sam ga kao natmureno dijete kojeg je Djed Mraz razocarao i donio krivi poklon.

– U trenerci sam, kao sto vidis. A i u autu nema ladica. – ha ha, mislila sam.

On se samo iskezio i rekao da udjem. Sama sam stavila kofere u gepek. Kakav debil.

 

Sad, da bi ovo imalo smisla, zabiljezit cu kako sam ga upoznala.

Bilo je to prije mjesec dana u uredu. Moj stol se nalazi ispred Direktorovog ureda, ali tad sam bila kod njegovog stola, cucala i trazila neke papire u donjim ladicama. Tad se na vratima pojavio ovaj lik i nakasljao se. Ja sam se, po obicaju, trznula i lupila glavom o stol s donje strane. Ali to nije sve. Moja smotanost je uspjela nesto jos gore. Kako sam naglo ustala, dzep od suknje mi je zapeo za ostru ivicu jedne od otvorenih ladica i… suknja mi se ladno poderala tako da mi se vidjelo pola butine.

Bilo me uzasno stid. On je naravno prasnuo u smijeh. Ali onda se uozbiljio i pogledao moju ogoljenu butinu.

– Hm, izgleda da gospodjici dugujem novu suknju.

– To… ovaj, ja se izvinjavam… Ako trazite direktora,nije tu. Javio je da je bolestan, nece dolaziti danas.

Siroko se nasmijao. Gledao me gotovo uz sazaljenje… pa opet spustio pogled na poderotinu. Ja sam se u tom trenutku okrenula tako da je poderotina bila uz zid…

On se opet poceo smijati.

– Sta da kazem, ko je dolazio? – pokusavala sam umiriti crvenilo u obrazima.

– Hmm.. Doci cu ja opet. Dovidjenja. – izasao je zajedno sa svojim kezom.

Bilo mi je doslo da ga gadjam cim prije stignem.

 

 

Uglavnom, stigli smo u Zg uz malo price. On je rezervisao sobu kraj moje u hotelu. Ujutro sam ustala nakon Mr.P.-ovog poziva i otisla na konferenciju. Poslije na rucak s par guzonja koje mi je D. uvalio. Poslije toga sam se vratila u hotel.

Vozac je cekao pred vratima moje sobe. I bez ikakvog uvoda poceo:

– D. mi je naredio da te odvedem na veceru na jedno mjesto. Zeli da znas na sta misli kad ga slijedeci put spomene. Vidimo se veceras u 8.

Izrecitirao je to, pa se okrenuo i otisao.

Debil.

Definitivno moram zabiljeziti kako je to proslo,  ali sad nemam vremena. Mozda veceras.

Do citanja… :- )

…to show you how it all began…

Pretpostavljam da bi bilo fer da kazem da sam lagala kad sam rekla da ne znam zasto sam ovdje. Znam… pocela sam imati blekaute i zaboravljati detalje. To me nervira. Nikada nisam znala nekoga ko pise blogove, sve dok nisam izguglala ‘zaboravljanje’. Skontala sam da vecina ljudi pise da bi se moglo sjetiti nekih stvari… kako bi sacuvali trenutke, bar provizorno, iako znaju da su prosli i ne mogu ih vratiti.

Sto se tice predstavljanja… hm, mislim da o meni dovoljno govori cinjenica da mi je personalni psihoterapeut, najbolji prijatelj.

Nije da sam asocijalna… nego jednostavno nemam nacin da se uklopim… cak ni sa svojih 22. navrsene godine. Opet, lagala bih kad bih rekla da mi je zao.

Mislim da jednostavno predugo zivim sama i u gradu cije cari osjetim tek kad ga tama zavije i svi zaspu.

Studiram i u isto vrijeme radim kao asistentica direktoru jedne ogromne firme. Njega sam upoznala na autobuskoj stanici. Smijao mi se sto sam sva mokra od kise, a ja sam ga nazvala kretenom. I vidite gdje sam sad… svaki dan ga gledam i vjerujem da je blize geniju nego kretenu.

Kazem ‘blize’, jer ipak nije genije, ali ima i on svoje pametne momente.

Minx je skracenica mog imena kojem su se grohotom smijali gotovo svi koji su me upoznali… poslije sam saznala da taj nadimak ima jos jedno znacenje. A neko mi je rekao da mi i to znacenje pristaje. Cak vise nego moje neobicno ime.

 

Do pisanja… :- )